GOVOR ESMIR EF. HASANOVIĆA POVODOM 21. GODIŠNJICE NEKAŽNJENOG ZLOČINA U JUSIĆIMA

altHvala Allahu, dž.š., na blagodatima kojima nas je počastio, salavat i selam na Njegovog miljenika i poslanika Muhammeda, a.s., njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve sljedbenike do Sudnjeg dana.

Poštovane majke i sestre, cijenjena braćo,Es-selamu 'alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!

Danas je veoma emotivan dan za mene, teško mi je govoriti, ali pokušaću smoći snage i razboritosti kako bih ipak, kazao nekoliko riječi.

Dozvolite mi da nakon upućenih selama našim ožalošćenim majkama, sestrama i braći, posebne selame iskažem prisutnoj ulemi na čelu sa uvaženim  glavnim imamom prof. Nurijom ef. Čikarićem. Posebno se zahvaljujem i tople selame upućujem našem džematskom imamu poštovanom prof. Hariz ef. Pašiću koji me je počastio da danas kažem nekoliko riječi ovom cijenjenom skupu. Selamim ostale svoje uvažene kolege, te predstavnike boračkih organizacija, udruženja nestalih i poginulih boraca i šehida, čelne ljude naše mjesne zajednice, kao i druge predstavnike javnog, društvenog i političkog života. Oni su i danas kao i prethodnih godina ovdje sa nama kako bismo se sjetili nevino ubijenih naših najmilijih i podijelili tugu i bol koju svi zajedno osjećamo. Posebno se zahvaljujem članovima organizacionog odbora na izuzetnoj organizaciji.

Danas, 27. 5. 2013. godine, obilježavamo  21. godišnjicu otkako smo  bili protjerani sa našeg ognjišta, otkako su naši očevi, sinovi, braća i muževi mučeni i svirepo ubijeni, majke i sestre maltretirane, a naše kuće i imovina u potpunosti uništeni.

Sjećam se tog strašnog 27. maja 1992. godine. Iako tada nisam imao ni punih šest godina, ti prizori prate me kroz život. Probudio sam se među svojim najdražim. Nisam mogao ni slutiti da će to biti posljednji put da zagrlim svog  babu. Sjećam se dobro tog jutra, moja majka i  babo vode tih razgovor, nisam ga mogao dobro čuti i razumjeti.  Moj brat, tek što je napunio godinu dana pokušavao je nešto kazati, ali ni njega nisam mogao razumjeti.

Pričalo se da će neka vojska proći našim selom i da ne treba da se brinemo, jer to su naše komšije u šta je većina i vjerovala. Moglo se primjetiti da je narod bio zbunjen i uplašen. Rijetki su uspjeli preko šuma, danima se skrivajući, doći do Federacije.  Većina ostalih, spas je tražila u podrumima svojih kuća. Pa tako smo majka, brat i ja krenuli prema podrumu naših rođaka, kod porodice Junuzović, u kojem se već smjestilo više osoba. A babo je otišao do nane i djeda da vidi kako su i gdje će oni. Nisam ni slutio da će to biti naš definitivni rastanak, više se nismo mogli ni poljubiti ni  poselamiti. Sjećam se jakih zvukova puški koje su odjekivale našim mjestom, a par trenutaka poslije, vrata podruma u kojem smo se nalazili otvorio je moj najmlađi amidža, rahmetli Jasmin, koji je imao samo 20 godina. Pratili su ga četnici sa puškama u rukama. Poslije mi je majka kazivala da četnik koji je došao sa mojim amidžom držeći pušku uperenu u njega je iz komšiluka, izvjesni Vlado Tošanović, koji se i 21 godinu poslije pokolja, slobodno šeta našim krajevima kao i ostali zlikovci. Nakon što su nas istjerali iz podruma, krenuli smo kroz selo, uz pratnju vojske Republike Srpske koja je bila potpomognuta vojskom Republike Srbije. Pomalo se sjećam tih strašnih prizora. Moja kuća, kao i većina susjednih su odmah zapaljene. Vodili su nas prema stanici, a potom do susjednog sela Malešić. Odvojili su muškarce od žena i djece ispred škole i tada smo ih posljednji put vidjeli. Bili su to strašni trenuci. Ubijeno je pedeset nevinih duša. Tada sam izgubio svoje najmilije, rahmetli babu, djeda, dvojicu amidža, koji nisu bili ni oženjeni, imali su svega dvadesetak godina, tetka i ostalu mnogobrojnu rodbinu i komšije.  Moja nana, izgubila je trojicu sinova, muža, brata, bratiće..., kao i mnoge druge majke, izgubila je sve što je imala i ono što je najviše voljela. Od tog dana, životi preživjelih više nisu isti. Valjalo se izboriti u teškim trenucima i iskušenjima bez pomoći najbližih.

Moja majka mi je često pričala o tome šta se dogodilo, kako ne bih zaboravio. Pokazivala mi je slike kada smo svi bili sretni i zajedno. Ja sada kažem da nikada oprostiti i zaboraviti neću. Baš kao što je mene  i brata majka odgajala sa sjećanjem na rahmetli babu i sve što smo doživjeli, tako i ja danas neprestano govorim svojoj kćerkici o bolnoj prošlosti. Pa je među prvim riječima koje je izgovorila bila riječ djed. Sa nepune dvije godine znala je kazati da joj se djed zove Munib i da su ga ubili četnici. Naučila je i fatihu da mu prouči. I ona nikada zaboraviti neće.

Sav bol vjera mi ublaži. S vjerom u Boga svako iskušenje bude lakše. Vjera nas uči da su nevino ubijeni šehidi. To je među najvećim počastima kod Uzvišenog. Zato je nama lakše. Znamo da su oni na posebnom mjestu su kod Allaha, dž.š. ( „ i Ne recite za one koji su poginuli na Allahovom putu da su mrtvi, ne oni su živi, samo vi to ne znate“).  Allah Uzvišeni uzeo ih je Sebi, dao im najljepše mjesto i tako ih spasio iskušenja i patnji dunjalučkih kroz koje mi prolazimo.

Draga braćo, poštovane majke i sestre,

Prije petnaestak dana boravio sam u  Bratuncu i Srebrenici. Pogledao sam dokumentarni film o mučenju i ubijanju, o patnjama i progonima Bošnjaka. Kada se završio film, duže vrijeme nisam mogao doći sebi. Sa suzama u očima mijenjao sam slike svojih  najmilijih. Razmišljao o njima. Pa potom, kada sam se malo smirio, razmišljam o nama. O svima nama. O našim životima, našim djelima. I nažalost, stanje je zabrinjavajuće. Bošnjaci su rasuti, podijeljeni, hladni... težak vakat. Jedni druge vrijeđamo, omalovažavamo, ogovaramo. Ne znamo da komuniciramo, brat s bratom, majka sa sinom... Više vjerujemo onima koji su nas poklali, nego svome bratu muslimanu, svome komšiji. Zavidimo jedni drugima, spletkarimo jedni drugima, ogovaramo jedni druge. Istražujemo tuđe nedostatke i mahane, a svojih i previše imamo. Spremni smo svoga brata muslimana, komšiju oklevetati, udariti mu na čast. Nismo ni svjesni čemu to vodi, koliki je to grijeh. Zamislimo Kabu. Spominjemo je riječima punim poštovanja. Kada bi neko rekao da želi srušiti Kabu, muslimani širom svijeta bi ga osudili i bili bi spremni i život mu oduzeti. Zašto? Jer je to Allahova kuća. To je nešto sveto, nedodirljivo. A na koji način razmišljamo o svome bratu, komšiji? Da li njega smijemo vrijeđati, ogovarati, omalovažavati. Koliki je to grijeh? Šta mislite? Prenosi se da je Abdullah b. Omer jedne prilike gledao u Kabu i rekao: „Sveta si, ali je čast muslimana (mu'mina) svetija od tebe...“ Zamislimo, uvrijediti vjernika, reći nešto loše o njemu, izmisliti nešto je veći grijeh nego Kabu srušiti. Zapitajmo  se koliko smo mi puta Kabu srušili tako što smo udarili na čast brata muslimana. Razmišljajmo o ovome. Ne smijemo jedni druge vrijeđati, ogovarati. Zabranjeno nam je uznemiravati druge ljude. Kaže Muhammed, a.s., :“ Nemojte uznemiravati Allahove robove, nemojte ih brukati i nemojte im mahane istraživati. Ko bude mahane istraživao svome bratu – muslimanu. Allah će njegove mahane istražiti, sve dok ga u njegovoj kući ne zastidi i obruka.“ ( Ahmed) Ako nas zadesi nešto ružno u našoj porodici, nešto čega ćemo se postidjeti, sjetimo se ovog hadisa i mahana za kojima smo tragali kod drugih.

Primijetio sam da se taj problem ističe u ovom našem društvu a to vodi podjeli među ljudima, koja nam ponovo može naslutiti 92. godinu.

A Božiji Poslanik, a.s., kaže :“Nije dozvoljeno vjerniku da ga zmija ujede dva puta iz iste rupe.“

( Muttefekun alejhi), dakle da dva puta zapadne u istu grešku.

Također, u 11. ajetu sure Er-R'ad Allah, dž.š., nam je odaslao snažnu poruku.

إِنَّ اللَّهَ لَا يُغَيِّرُ مَا بِقَوْمٍ حَتَّى يُغَيِّرُوا مَا بِأَنْفُسِهِمْ ...

„ Allah neće izmjeniti stanje jednog naroda, dok taj narod sebe ne izmjeni...“ (Er-R'ad,11.)

A Božiji Poslanik, a.s., kaže: „ Kakvi ste, tako će se upravljati vama.“

Što znači, da nama u našoj lijepoj Bosni neće biti ništa bolje ni za hiljade godina ako ne budemo počeli brinuti sami o sebi, o načinu na koji živimo. Da li nam je svejedno ako klanjamo ili ne klanjamo, ako na halal ili haram način zarađujemo i hranimo naše porodice? Je li nam svejedno šta nam djeca rade, s kim se druže, kada dolaze kući? Da li ih mi odgajamo ili smo to prepustili internetu i ulici? To su pitanja života o kojima ne vodimo dovoljno računa i zato  se nalazimo u ovako teškoj situaciji. Navedeni ajet i hadis sam u praksi doživio u dvije različite situacije i različite države. Kod nas u Bosni, gdje smo pasivni, žalimo se na druge a ništa ne poduzimamo. Često ističemo da u našoj državi ništa ne funkcioniše, pričamo o korupciji, krađi, otimačini, nesposobnosti onih koji nas vode i predstavljaju, a pri tome zaboravljamo sebe i svoj udio u svemu tome. Zaboravljamo da ako se mi ne počnemo mijenjati i drugačijim životom živjeti stanje se neće promijeniti kao što to kaže Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, a.s. Promjena mora krenuti od nas, iz naše porodice, od naše djece, pa preko komšiluka, sela, grada pa tek onda države i cjelokupnog društva. Zapitajmo se ima li naše  krivice i odgovornosti  za korupciju u školstvu, zdravstvu, policiji i td.? Ako dobro razmislimo, iskren odgovor bi bio pozitivan, da, mi snosimo veliku odgovornost. Zašto? Zar mi nismo ti koji kada dođemo izvaditi neki dokument, uvjerenje, počastimo službenu osobu iza šaltera a koja je pri tom plaćena da nam tu uslugu učini? Zar mi nismo ti koji kada ostavimo nekoga iz porodice u bolnici počastimo ljekara ili medicinara da malo bolje pripaze na određenog pacijenta? Mi smo ti koji kada nas policajac zaustavi, nudimo novac da nas ne bi zapisao i kaznio za prekršaj u saobraćaju. Dakle, mi smo ih  naučili na mito. I  za to, kao što Uzvišeni kaže: „Stanje naroda se neće promijeniti dok taj narod ne promijeni sam sebe“. I s druge strane, one ljepše i pozitivnije, ove riječi Uzvišenog osjetio sam u praksi i djelima u našoj bratskoj zemlji Turskoj. Prije desetak dana sam bio na službenom putovanju u Turskoj. Vidio sam mnogo stvari zbog kojih sam sretan i ponosan. Tamošnji narod je do prije dvadesetak godina bio u istoj ako ne i lošijoj situaciji nego li mi danas. A sada ako pogledamo, slika se u potpunosti promijenila. Jedna su od najjačih ekonomskih sila u Evropi i uz Božiju pomoć još više će da napreduju. Njihov premijer Erdoan kaže da su otplatili kredit MMF-u i da su sada u prilici da pozajme MMF-u 5 milijardi dolara. Na pitanje kako su to postigli, otkud toliki napredak, on odgovara: „ Riješite se korupcije.“

Dakle, to je model, to je način. Sada je pitanje kako to postići, nije nimalo jednostavno. Ne može se samo reći stop korupciji i da sve krene nabolje. Valja mnogo raditi i ogroman trud uložiti.

Riječ „Hizmet“ čuo sam još kad sam bio veoma mali. Stariji su mi objašnjavali da to znači služiti nekome ili nečemu. O pomenutoj riječi nisam dovoljno razmišljao  ni najbolje shvatao njeno značenje sve dok nisam u Turskoj upoznao ljude koji  služe Allahu, dž.š., i Njegovoj vjeri, svojoj domovini i drugim ljudima. To su naša braća koja ulažu svoje vrijeme, imetak, trud i znanja kako bi odgojili generacije ljudi koji će živjeti u Islamu i pronositi ideje vjere plućima zajednice. To su ljudi iz Hizmeta koji grade zgrade (škole, domove, bolnice) u 160 zemalja svijeta i imaju oko dvije hiljade takvih ustanova u svijetu. Oni su shvatili važnost koju vjera pridaje obrazovanju i islamskom odgoju i počeli raditi na toj ideji. Zato djecu od malih nogu podučavaju Islamu i ispravnom načinu života. Uče ih kako da se odnose prema roditeljima, starijima, rodbini, učiteljima, domovini, društvu i sl. Danas u Turskoj imamo mlade generacije koje su završile te škole i počeli raditi i kao ljekari, učitelji, sudije, političari, policajci... Takvi, u Islamu odgojeni ljudi su iskorjenili korupciju i sve ostale pošasti koje uništavaju društvo. Zato Turska na svome čelu ima premijera Erdoana koji je završio vjersku školu (školu za imame) i koji svaki dan pet puta Allahu na sedždu pada, čija je žena pokrivena i kako kažu veoma lijepo uči Kur'an. Kod takvih ljudi stvari su poredane svaka na svoje mjesto. Kod njih se prioriteti ne mijenjaju. Oni vode brigu o tome hoće li njihovim životima i djelima koja čine biti zadovoljan Allah, dž.š. Bez ovakvog pristupa životu nema sreće i napretka. I tu je ključ uspjeha tih ljudi. Takve ljude Allah, dž.š., pomaže jer su promijenili svoje stanje, narod se promijenio. Svi rade svoj posao najbolje što znaju. Žive na način da zasluže Allahovu, dž.š., milost i pomoć. I Allah im pomaže, jer se trude i zalažu na Njegovom putu.

To su ljudi koji daju na Allahovom putu, udjeljuju ne pitajući koliko treba. Uzvišeni im daje bereket u njihovom imetku. Nisu to samo osobe koje imaju ogromno bogatstvo, ima i onih siromašnih, ali i oni odvajaju i pomažu druge.

Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, a.s, rekao: „ Nema dana da ljudi osvanu u njemu a da se ne spuste dva meleka. Jedan od njih kaže: ' Gospodaru naš, podari onome ko udjeljuje nadoknadu (povećaj mu imetak), dok drugi melek kaže: ' Gospodaru naš, podari propast onome koji se sustegao od udjeljivanja.“ (Buharija)

Dakle, svakodnevno meleki mole za nas, samo različitim dovama.

Draga braćo i cijenjene sestre,

Vratimo se našoj vjeri, vratimo namaz u naše porodice, među našu djecu. Odgojimo ih da budu pošteni, iskreni i vrijedni ljudi. Za njih ćemo biti odgovorni pred Allahom, dž.š. Trošimo svoje vrijeme, energiju i znanje u korisne stvari, ostavimo se besposličarenja jer to u konačnici donosi veliku štetu nama samima. Mi smo mala nacija i ne smijemo se udaljavati jedni od drugih. Uzvišeni nam kaže da se čvrsto Njegovog užeta držimo i da se nikako ne razjedinjujemo i dijelimo, jer u protivnom može nas zadesiti ista sudbina kao 92. godine. Čuvajmo naš džemat, našu Islamsku zajednicu i našu domovinu BiH.

Sjećajmo se naših najmilijih, naših šehida. Oni su na posebnom mjestu kod Allaha, dž.,š., i imat će mogućnost zauzimanja za nas. Trudimo se da ih ne iznevjerimo  i radimo dobra djela kako bismo se susreli sa njima na Budućem svijetu i uživali u Džennetskim baščama i blagodatima.

Cijenjene  majke i poštovana braćo, pozivam sve nas da se odazovemo istražnim i sudskim organima i javno kažemo ono što smo preživjeli. Zbog naših ubijenih kažimo imena onih koji su to uradili i koji su nas protjerali, kako bi i na Dunjaluku osjetili kaznu, a kazna kod Allah će biti žestoka i izvući se neće moći.

 

Molim Allaha Milostivog da nas uputi Pravim putem , da nas sačuva od iskušenja koje nećemo moći podnijeti, grijeha za koji oprost nećemo dobiti i djela za koje nagrađeni nećemo biti! Neka nam pomogne da svoju djecu u Islamu odgojimo, a naše šehide počasti obećanim mjestom u Džennetu. Molim Ga da nas u Džennetu sastavi sa našim najmilijim. Amin!

 

 

 

 

 


  • ČITANJA:
  • danas 36
  • |
  • jučer 152
  • |
  • sedmica 36
  • |
  • mjesec 2770
  • |
  • Ukupno 1376025