SLOBODA VJERE I ZABRANA NASILJA U ISLAMU

altSva zahvala pripada Allahu dž.š. Gospodaru Sudnjeg dana neka je salavat i selam na poslednjeg Allahovog poslanika Muhammeda a.s. na njegovu časnu porodicu i ashabe. Neka Uzvišeni Allah našim šehidima podari džennet, a njihovim porodicama sabur. Neka je Allahov mir i spas na sve muslimane širom svijeta.

U posljednjih nekoliko godina pa i decenija kada se spomene riječ islam neki su uz nju odmah spremni privezati nekoliko riječi kao što su netolerantan, nasilnički, nazadan...

Pokušaću kroz primjere iz života muslimana od vremena poslanika ukazati da takve etikete nikako ne pristaju uz našu lijepu vjeru.

Po Kur'anu izbor vjere je privatna stvar svakoga pojedinca, pa možemo kazati da islam dozvoljava svakome da vjeruje u što god hoće, ali mu to naravno ne opravdava, jer je poziv u jedinu ispravnu vjeru upućen svim ljudima. Allah dž.š. kaže: „i reci: “Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!” Mi smo nevjernicima pripremili vatru čiji će ih dim sa svih strana obuhvatiti; ako zamole pomoć, pomoći će im se tekućinom poput rastopljene kovine koja će lica ispeći. Užasna li pića i grozna li boravišta! One koji budu vjerovali i dobra djela činili – Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onome koji je dobra djela činio čekaju sigurno edenski vrtovi, kroz koje će rijeke teći, u njima će se narukvicama od zlata kititi i u zelena odijela od dibe i kadife oblačiti, na divanima će u njima naslonjeni biti. Divne li nagrade i krasna li boravišta!

(El- Kehf, 29.-31.)

Od vremena kada je Muhammed a.s. počeo pozivati u vjeru pa narednih 13 godina muslimani su strašno mučeni i progonjeni, neki su bili i ubijeni. To je dovelo to toga da su se muslimani zbog teškog stanja koje su preživljavali, morali iseliti u Medinu. U Medini je njegov prvi potez bio da sklopi ugovor sa židovskom zajednicom. Njegova glavna odredba bila je garancija slobode vjeroispovijesti i bogosluženja za sve vjere. Nije zabilježen nijedan slučaj da je ovaj ugovor u kojem se garantira i sloboda vjere prekršen od strane muslimana.

Ebu Džehl i njegov sin Ikromah su bili ljuti neprijatelji islama. Nisu ostavljali na miru Muhammeda a.s. i muslimane iako su napustili Mekku, pa su vodili kampanju za njihovo uništenje.  Nakon što je Muhammed a.s. oslobodio Mekku, Ikromah  je napustio grad i uputio se prema obali s namjerom da se iseli u Abesiniju (Etiopiju).   Ikromahova žena je upitala Muhammeda a.s. da li se on može vratiti u Mekku, a da ne napušta svoju dotadašnju vjeru. Muhammed a.s. je odgovorio da je vjera stvar savjesti a savjest je slobodna. Kada ga je stigla njegova žena i prenijela mu šta je poslanik a.s. rekao on se vratio u Mekku. I od poslanika je lično dobio uvjerenje da ne smije biti ometan u svome vjerovanju. Pošto je saslušao poslanika, Ikromah je, duboko dirnut njegovom velikodušnošću i iskrenošću, izjavio da prihvata islam.  Na poslanikovo pitanje kakvu ima želju on je odgovorio da ne može poželjeti ništa bolje od prihvatanja vjere, ali je molio poslanika a.s. da zamoli Boga da oprosti svo njegovo neprijateljstvo koje je do tada imao prema poslaniku i muslimanima. Njegova molba je bila uslišana i on je svoju dušu ispustio kao šehid u službi islama.

Kakav je bio odnos Muhammeda a.s. prema kršćanima najbolje možemo vidjeti iz sljedećeg primjera. Kada je Muhammed a.s. primio delegaciju kršćana iz Nedžrana u džamiji u Medini i sa njima razgovarao izdao je striktno naređenja da se sve njihove institucije u Nedžranu moraju očuvati. Još za vrijeme sastanka vidimo toleranciju poslanika a.s., jer je na njihovu želju da obave molitvu dozvolio da istu obave u džamiji- najsvetijem mjestu u islamu.

Za vrijeme oprosnog hadža Muhammed a.s. je rekao imeđu ostalog i sljedeće: „Ne mislim, o ljudi, da ćemo se više ovdje skupiti. Vaše stvari, vaša čast i vaši životi su sveti kao što je svet ovaj dan, ovaj mjesec, i ovaj grad. O ljudi, svi vi imate jednog Stvoritelja. Svi ste vi potomci jednog pretka. Nikakva podjela na bolje i lošije nije prihvatljiva. Arap nema prednosti nad ne-Arapom, niti ne-Arap nad Arapom! Bijelac nije bolji od crnca niti crnac od bijelca. Jedino što je vašno je bogobojaznost i lični kvalitet. Boja i vjerovanje ne igraju nikakvu ulogu. Sva ljudska bića su potomci Adema i Adem je, zaista, predak svih njih.“ Ovo je pravi, islamski primjer odnosa prema ljudskim vrijednostima.  I nasljednici Muhammeda a.s. su se nastavili ponašati na takav način. To možemo zaključiti iz mirovnog sporazuma koji je potpisao drugi halifa, Omer sa kršćanskom zajednicom iz Elije: „U ime Boga, Milostivog, Samilosnog! Ovo je sigurnosni sporazum kojeg Omer, sluga božiji, zapovjednik vjernika, uspostavlja za narod Elije. Odnosi se na sve, bilo bolesne ili zdrave za sigurnost njihovih života, njihovih stvari, njihovih crkava i njihovih križeva i za sve što se tiče religije. Njihove crkve se ne smiju pretvarati u nastambe niti rušiti, niti će one niti zgrade uz njih biti na bilo koji način oštećene, niti križevi njihovih stanovnika, niti bilo što od njihovih stvari,  niti će se poštovati bilo kakvo ograničenje u pogledu vjere, niti će bilo ko od njih biti oštećen.“ Sličan primjer imamo i kod Tarik b. Zijada koji je donio islam na tlo Španije u ranom VIII vijeku, osamdeset godina nakon smrti poslanika a.s. Dao je instrukcije svojim vojnicima na sljedeći način: „Mi nudimo zaštitu i sigurnost svima koji su digli svoje mačeve protiv nas.  Nikakav plijen neće biti uzeti ni od koga. Čak ni najmanji dio nečijeg vlasništva neće biti nikome oduzet, niti će bilo čija zemlja biti konfiskovana. Stanovnici Španije će biti potpuno slobodni da slijede svoja religiozna ubjeđenja i praksu. Bilo koji muslimanki vojnik koji ošteti njihove crkve i druga mjesta za molitvu biće strogo kažnjen.

Muslimani su pokazali svoju toleranciju i brigu za ljudske života i protiv svojih otvorenih neprijatelja, i kad su ih njihovi istovjerci ostavili i izdali što je zabilježeno u slučaju drugog križarskog (kršćanskog) rata protiv muslimana. Ispovijest  monaha Odoa od Denila koji je  u svojstvu ličnog sveštenika pratio Luja VII u ovome ratu i napisao ilustriranu priču o njemu koja glasi: „Dok su nastojali da prođu kopnom kroz Malu Aziju do Jerusalima, krstaši su doživjeli strašan poraz u planinskom klancu Frigije 1148. godine. Jedva su se dokopali primorskog mjesta Allalia. Ovdje su se oni koji su mogli podnijeti prevelike zahtjeve grčkih trgovaca ukrcali na brod za Antiohiju, dok su bolesni i ranjeni  i velika masa drugih hodočasnika ostavljeni na milost njihovih prevrtljivih saveznika Grka, koji su primilo novac od Luja VII da bi obezbijedili pratnju hodočasnicima i njeguju bolesnim dok ne budu dovoljno jaki da idu za ostalima. Ali čim je vojska otišla Grci su obavijestili muslimane o njima i mirno su posmatrali dok su glad, bolest i strijele neprijatelja razarali i pustošili logore ovih nesretnika. Dovedeno do očaja njih tri ili četiri hiljade pokušalo je da pobjegne, ali nijedan nije uspio. Situacija onih koji su ostali bila bi potpuno beznadežna da prizor njihove patnje nije ganuo srca muslimana. oni su pazili na bolesne, a oslobodili siromašne i izgladnjele. Tako je bio izrazit kontrast u ophođenju nevjernika i okrutnosti njihovih istovjernika hrišćana prema hodočasnicima da su mnogi prihvatili vjeru svojih oslobodilaca. On zaključuje svoje izlaganje sljedećim riječima: „Izbjegavajući svoje istovjernike koji su bili tako okrutni, otišli su među nevjernike (misli- muslimane op.a.)  koji su imali više samilosti prema njima nego prema onih tri hiljade koji su pokušali da pobjegnu. O ljubaznosti okrutnija od svake izdaje! Dali su im hljeb, ali su im ukrali vjeru, mada je sigurno da oni, zadovoljni molitvom koju su obavljali, nisu prisilili nikoga među njima da se odrekne svoje vjere.

Ovi primjeri lijepog odnosa muslimana prema onima koji ne pripadaju Muhammedovom a.s. ummetu imaju svoju osnovu u Kur'anu, a kao dokaz navešću ove kur'anske ajete: „Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone - Allah, zaista, voli one koji su pravični“,  „Ali vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu.“ (El- Mumtehina, 8.,9.)

 

Po pitanju nasilja stav islama je jasan i nepromjenjljiv- Onaj koji čini nasilje, bilo prema Bogu dž.š., ljudima, samome sebi ili nekom drugom Božijem stvorenju on čini jedan od najvećih grijeha. Iskreni vjernici posebno  vode računa da ne učine nepravdu ili nasilje drugima, a posebno onima koji ne pripadaju njihovoj zajednici. Veliki je broj slučajeva da su muslimani bili prestrogi prema drugim   muslimanima, ali su uvijek nastojali biti pravedni prema onima koji ne dijele njihova vjerska ubjeđenja. Mnogi muslimani su izgubili živote od strane jedne islamske grupacije- haridžija, jer nisu odobravali neke njihove stavove. Čuveni Vasil b. Ata' zahvaljujući svojoj dovitljivosti izbjegao je pogubljenje, ali je Abdullah b. Habab, za koga su znali da je musliman jer su mu našli Kur'an, glavu izgubio samo zato što nije htio prihvatiti njihovo uvjeravanje da je hazreti Alija mušrik- mnogobožac. Međutim, kada je ta ista grupa haridžija naišla pored jednog kršćanina i zatražila od njega da im proda nešto hurmi nije nikako htjela da prihvati hurme a da ih ne plati, iako ih je prodavac nudio kao poklon. Iznenađen ovakvim ponašanjem ovaj trgovac- kršćanin ih je upitao: „Kako to da ne pristajete uzeti hurme dok ne platite, a malo prije ubiste čovjeka samo zato što nije htio prihvatiti vaše mišljenje?!“

Naravno, kroz povijest je među muslimanima, ali i među onima koji nisu muslimani dešavale su se i sada dešavaju stvari koje njihova vjera ne odobrava niti je ravnodušna prema tome. Takav je slučaj sa svim vidovima nasilja i prisile. Stav Kur'ana je sasvim jasan: „U vjeri nema prisiljavanja!“ Nije poznato da je prisiljavanje na prihvatanje islama ikada bilo organizirano od strane islamske vlasti, jer je ljepota islama sama privlačila ljude u svoje okrilje. Da je neko prisiljen da prihvati islam on bi iskoristio prvu priliku da tu vjeru odbaci, a poznato je da su ljudi koji su prihvatili islam, napuštali svoje kuće, pa i domovine i iselili se u druge krajeve a nisu se htjeli odreći svoje vjere, kao što je slučaj Španije, dijelova Bosne i Hercegovine i Sandžaka itd.

Političko nasilje koje se s vremena na vrijeme javlja u islamskom svijetu nikako se ne može vezati za islam i njegove sljedbenike, a još manje tvrditi da je to pojava svojstvena njima. Političko nasilje se vrlo rano javilo među muslimanima tako da su već prve halife, desetak godina nakon smrti  poslanika (i kasnije) bili njegove žrtve, ali i poslanikovi unuci, desetine njihovih nasljednika i veliki broj drugih muslimana.

Gospodaru naš, daj da na zemlji zavlada mir, razumijevanje i tolerancija. Amin.

                                                                             Hariz ef. Pašić

  • ČITANJA:
  • danas 154
  • |
  • jučer 152
  • |
  • sedmica 154
  • |
  • mjesec 2888
  • |
  • Ukupno 1376143