SapnaOnLine

 
 
Ovdje ste:: SOL STAV Kolumna Ko vlada državom?
 
 

Ko vlada državom?

Ispis
Otišao otac na šubu Zavoda zdravstvenog osiguranja TK da ovjeri knjižicu kćerke srednjoškolke. Prije toga je izvadio potvrdu u školi, u kojoj piše da je njegova kćerka učenica te i te škole, toga i toga razreda i da u taj razred ide u toj i toj školskoj godini. Piše: Sevret Mahmutćehajić


Tako on preda knjižicu i potvrdu teti iza šube, nadajući se da  će to ona u tili čas završiti.

No, rečena teta nije kako treba ni pogledala u knjižicu i potvrdu, o kompjuteru da i ne govorimo, a već je promrmljala, kroz zube: „Ne može.“

„Šta ne može, kako ne može, ma dajte, molim Vas, vidite da ima i potpis i pečat i datum, pa donio sam Vam i prošle godine istu takvu potvrdu...“

Džabe je. Sva uvjeravanja jadnog oca nisu pomogla: teta iza šube poslala ga je natrag u kćerkinu školu, da na potvrdu na kojoj ima potpis direktora i pečat škole – napišu i broj protokola.
Jer, kod nje ne važi potvrda ako na njoj nema broja protokola.

Drug sekretar

Završio momak škole vani.

Vratio se u domovinu.

Nostrificirao diplomu za 700 KM.

Odnio je u općinu (manju od pristojne mjesne zajednice), da mu je tamo teta u kancelariji upiše u radnu knjižicu (koju mu traže na birou) i udari općinski muhur po tom upisu.

Gleda teta u papir o nostrifikaciji, pa gleda u knjižicu, mrda vodoravno/horizontalno glavom i – mladog stručnjaka uputi u Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona. Na gledanje papira o nostrifikaciji.

Jer, njoj, koja prepisuje broj i datum protokola i zvanje koje piše na papiru, ne izgleda regularnim taj papir na kojem pišu broj i datum protokola i zvanje mladog stručnjaka.

Ode naš heroj, uredno se najavi kod mladog stručnog saradnika za to i to u rečenom Ministarstvu: ovaj gleda papir, čita naslov, dispozitiv, objašnjenje, potpis ovlaštene osobe i pečat sarajevske visokoškolske ustanove i zaključi da on ne vidi ništa sporno. No, da bi, ko nestali Haris Silajdžić, bio 100% siguran u svoj nalaz, uputi našega heroja da se obrati sekretaru Ministarstva, uglednom predratnom profesoru marksizma.

„Ne može ovo!“, mudro prozbori drug sekretar. „S ovim ti ne smiješ nigdje raditi!“

Naš heroj izađe iz zadimljene kancelarije ošamućen. Dao tolike novce, nahodao se – da bi „ostvario pravo“ da se prijavi na biro za zapošljavanje. Džabe.

Dizači ruku za Šefa

Imamo mi izbore u našoj domovini, opće i lokalne.

Prije dvije godine smo opće(nito) glasali.

Tako smo onome jednom omogućili da i dalje nastavi primati cca 7.000 KM mjesečno u državnom parlamentu, onome drugom u federalnom nešto malo manje, pa onome komšiji i jaranu u kantonskoj skupštini neku siću od 2-3 hiljade..., a da bi nas tamo predstavljali, donosili nam propise i zakone koji će nam život učiniti boljim.

I oni zasjeli u skupštine i parlamente.

A njihovi partijski šefovi za pregovaračke hastale. Pa pregovaraju, sklapaju i rasturaju većine u tim parlamentima, smjenjuju ministre, zamjenike i ine jade bošnjačke politike. Prošle i dvije godine od tada.

Pa se onda nešta dogovore. Tada oni koje smo mi izabrali u parlamente podižu ruke i demonstriraju nam naš jad od demokratije i svoju odanost Šefu, koji za njih misli i odlučuje, a oni za njega dižu ruke.

Naravoučenije/poenta/konkluzija/zaključak

Nama ne treba država. Šta će nam?

Zato što:

Iza svakog šaltera državnih službi sjedi poneka tet(kic)a koju ste, baš u trenutku svoga najljubaznijeg obraćanja kojeg možete smisliti, prekinuli u nekoj njenoj zanimaciji (gledanju unaprijed epizoda omiljene serije na internetu, dopisivanju na fejsu, gledanju slika sa kćerkinog vjenčanja...) na inače dosadnom poslu. Ona, još dok niste ni izrekli svoju rečenicu, zna da vam nešto fali i zna da ama baš nikako ne možete odmah to završiti kod nje. Onako, koma-ofrlje, začas vam nađe mahanu na nekom papiru i lijepo vas uputi da dođete sutra. Kao što se dijete šalje u prodavnicu po mlijeko i hljeb.

U svakom našem ministarstvu sjedi neki hadžo koji sve zna i koji sve propise tumači u cugu. DRŽAVA TO JE ON! On vas začas odmjeri i odvaga mjeru zakona u kojoj se smijete kretati. I njemu ti mladi drčni stručnjaci moraju makar još koji puta doći, da bi se uvjerili u „snagu države za čovjeka“ koju on personificira.

Kao biber po pilavu dođu partijski šefovi, faraoni ove države u nestajanju, bezidejni vladari ovo malo torova u što su je pretvorili. Njima niko i ništa nije potreban do njihova zamišljena vladarska moć. Narod, sistem, red... pojmovi su koji tamo nemaju nikakvu upotrebnu vrijednost. Dočim: fotelja, novi novcati službeni automobil, postavljenje tečića u parali upravnom odboru, davanje izjava medijima, gostovanje na njima... sasvim konkretno funkcioniraju u njihovu ukupnom „djelovanju“.

Pokojni Muamer Gadafi je imao u sistemu svoje države plemena. Iako to nije nivo ustrojstva savremene države koji opisuju sociolozi – išlo je, funkcioniralo.

Kako su se u našoj državi sastavili tetokratija (vladavina teta iza šuba), hadžokratija (vladavina hadža u ministarstvima) i šefokratija (koji svime vladaju i za nas i misle i govore) Gadafi nam može postati uzor o kojem ćemo maštati. Kakva EU i bakrači.
 
 
 
 

Najčitanije u zadnjih 30 dana

Ko je tu?

Nijedno
Trenutno aktivnih Gostiju: 148