Amela Delić, zlatni student

Ispis
Prije neki dan, na Filozofskom fakultetu odžana je Svečana akademija u povodu obilježavanja 36 godina uspješnog rada i djelovanja Univerziteta u Tuzli. Tom prilikom Rektor Univerziteta u Tuzli prof. dr. Enver Halilović, za postignuti uspjeh tokom studija uručio šest priznanja – Zlatna plaketa – Student generacije. Među šest dobitnica je i Amela Delić iz Kalesije, koja je, sa prosjekom 9,72 bila student generacije na Filozofskom fakultetu – Odsjek žurnalistika. Bio je to povod za razgovor sa ovom mladom osobom.

Preuzeto sa Kalesijskih novina.

– Na početku nam se ukratko predstavi?

Amela Delić: Prije svega želim da se zahvalim prvo Bogu, a onda i roditeljima, profesorima, kolegicama i kolegama i svima koji su bili uz mene tokom studiranja i koji su omogućili da sve ovo postignemo zajedno. Rodom sam iz Sapne, a od 2001. godine živim u Kalesiji. Rođena sam 22.1.1990. godine u Zvorniku. Osnovnu školu završila sam u Sapni, srednju u Kalesiji, a fakultet eto u Tuzli.

- Šta za tebe znači ovo priznanje?

Amela Delić: Eh, sad. Priznanje je posebna priča. Kad mi je brat rekao da je pročitao vijest na bportalu, nisam spavala cijelu noć Bilo mi je drago, najviše zbog roditelja, a onda i zbog mene, i svih ljudi. Ne znam, vjerovatno većina omladine svakodnevno sluša priče: “Džabe ti učiš, nema ovdje posla. Idi iz zemlje negdje, sve je štela…” i tome slično. Onda me ljudi pitaju stalno: “Radiš li, šta ćeš sad?”. Konačno imam šta i da odgovorim na to pitanje koje stvarno zna zaboljeti. Vi se trudite, završite fakultet i logično bi bilo da bar nađete posao, a nema ništa od toga. Još onda svi počnu pitat radim li, hoću li upisat master i još kad me pitaju koliko će koštat, uh… Evo sad imam šta da odgovorim.

– Ima li neki recept kako se postižu ovako dobri rezultati na fakultetu?

Amela Delić: Nema nikakvog specijalnog recepta. Ja uvijek govorim da je knjiga drug i da nam ona pomaže. Nekako od nje pravim nekog saradnika na putu ka uspjehu. Međutim, lahko je s knjigama, teško je nekad s ljudima. Ja mislim da su, nakon Uzvišenog Boga, meni najviše pomogli moji roditelji, njihova podrška. Lahko je učiti kad dođeš kući, a mama skuhala kafu, babo obezbijedio novac za kartu i opet nasmijani, i od tebe ne traže ništa, osim onog što možeš da daš. Onda želiš da im daš sve što možeš. Profesori su, hvala Bogu, bili odlični, profesionalni, prijateljski nastrojeni. Imala sam stvarno dobre kolegice i kolege. Družili smo se, išli i na kafe, na sve se može stići kad se raspored napravi. Uglavnom, bitno je da se odredi cilj u svakom segmentu života i da se svaki dan uputi po jedna strjelica u metu.

- Znamo da obično loši studenti najviše kukaju na profesore, ništa im ne valja na fakultetu; helem, svi su krivi i loši, osim njih. S obzirom da si ti bila odličan student, mislimo da si kompetentna da odgovoriš šta bi to trebalo mijenjati na našim fakultetima? Da li je način predavanja? Možda način ispitivanja na kojem mnogi profesori, čini se, traže šta student ne zna, a ne trude se da saznaju i ocijene ono šta student zna? Cijena školarine ili nešto sasvim treće?

Amela Delić: U prirodi je čovjeka da najlakše krivicu potraži u svemu i svačemu drugom, osim u sebi samom. I ja sam često kukala na profesore. Lakše je meni na njih krivicu baciti, naravno. Iskreno, moji kolege i ja smo se znali baš ismijati na njihov račun, uglavnom ništa strašno, neke njihove geste, uobičajene fraze. Nisu profesori neko ko je puno različit od studenata. Svi naši profesori bili su otvoreni za saradnju, bar ja mislim, bili su pristupačni, nekad smiješni, nekad luckasti, nekad neraspoloženi kao i svi ljudi. Od mojih kolega sam čula, a i ja se s njima slažem, da studenti ne vole power point predavanja. To zna biti jako dosadno i studentu odvratit pažnju od priče profesora na prepisivanje sa slajdova. Najzanimljivija su nam predavanja bila kada nam profesori dođu bez ičeg osim knjiga i onda počnu pričati. Tad smo nekako “oči u oči” s njima i bude bolje. Na vježbama je naravno malo opuštenije, imamo grupice, više slobode, ali sve je ipak bilo sasvim uredu. Profesori cijene znanje, neki su što bi mi rekli “teški”, ali to su obično oni profesori koji toliko znaju da je za njih teško pronaći nekog ko bi po njima zaslužio desetku. Eh sad, mogu da kažu da se konformiram i da sam slabić, ali to su mi već govorili pa me baš ne dotiče. I ja imam draže i malo manje drage profesore, ali ne radi se sad ovdje o osjećanjima već njihovoj sposobnosti. Cijene obrazovanja nisu loše. Loše je što danas svako može završiti fakultet, svako može magistrirati, ako ne na državnom onda, brate, na privatnom fakultetu. Studente obeshrabruje činjenica da na njihovim mjestima rade ljudi koji nisu kompetentni za to, koju su diplomu većim dijelom kupili. Kad znate da vjerovatno nećete imati posla kad završite fakultet, logično je da vam se odmah manje ili nikako ne uči. Imamo mi u Kalesiji primjera za to, ali nejse. Para vrti gdje burgija neće. Ipak, svi mi imamo svoju nafaku.

- Uz Zlatnu plaketu dobili ste i pravo na bespaltno školovanja na postdiplomskom studiju. Na koji ćeš postdiplomski studij?

Amela Delić: Papire za postdiplomski studij predala sam već Univerzitetu u Tuzli – Odsjek žurnalistika. Dodatnih usmjerenja trenutno nema.

- Gdje se vidiš u budućnosti?

Amela Delić: Budućnost je neizvjesna. Stvarno ne volim previše o tome komentarisati. Ja vjerujem da će sve biti kako je Bog odredio već. Vidjet ćemo, ako Bog da.

– Priličan broj mladih napušta BIH i odlazi vani. Kako ti komentarišeš tu pojavu i imaju li mladi perspektivu u BiH?

Amela Delić: Mladi napuštaju Bosnu. To je tema koja se vrti otkako rat stade. Ne znam šta bih sad mogla reći a da bude ispravno. Ko ima bolju budućnost negdje drugdje, hvala Bogu, potpuno podržavam njihov odlazak. Što se tiče priče da na mladima svijet ostaje, jadni mi. Kod nas ovi mladi što su se uključili u politiku postali isti kao i stari. Ostali se opijaju, ništa ih ne zanima, psuju državu, psuju sve. Što se mene tiče ja bih voljela da takvi odu. Nije omladina ovdje zlatna baš, imamo aferima koliko i odrasli. Najtužnii su mi oni što se udaju i žene za papire, ali nužda i na to natjera. A dok ova perspektiva dođe, ja ću biti vjerovatno nena. Ako budem živa. O toj perspektivi se samo priča, treba ovako, treba onako, biće bolje, ovaj će napravit ovo da nam pomogne, ovaj ono. Nama sve treba sad. Do idućih izbora mnogi od nas više neće ni biti mladi. Ko se svaki dan susreće sa doktorima, stoji u redovima u kojima nema reda, čeka na birou, najbolje zna kakva nam je perspektiva. Ja lično ne bih otišla iz Bosne. Neko je ginuo za to da mi danas ovdje živimo i ne treba dozvoliti političarima i lopovima da nas istjeraju i obeshrabre.

- Tvoja poruka mladima?

Amela Delić: Moja poruka je da smo se svi mi rodili sa svojom nafakom koju nam, hvala Bogu, ne može uzeti niko. Zato je najbolje da pustimo vrijeme da odradi svoje I, kako kažu mudri ljudi kad hoće sve da riješe: Što nas je zadesilo, nije nas moglo mimoić, a što nas je mimoišlo nije nam se moglo ni desiti.” Sve će biti dobro, samo se moramo boriti. Nigdje nije tako kako se čini.